Dobrodošli na web stranici Društva za fibromialgijo (Slovenija)
FIBROMIALGIJA – kronična bol koja utječe na svaki aspekt života: t u k a j …
FIBROMIALGIJA Bolest fantomska, a bol stvarna, autor prim. dr. Slavko Lovasić, “Doktor u kući”, br. 143, prosinac 2009, (skenirano): stran 1 , stran 2
FIBROMIJALGIJA – video
DIJAGNOZA I LEČENJE FIBROMIJALGIJE: – video
ŽIVOT SA BOLOVIMA – FIBROMIALGIJA (lično iskustvo) – video 1; video 2
FIBROMIJALGIJA NIJE U NAŠOJ GLAVI: b l o g …
SINDROM KRONIČNOG UMORA
članak preuzet iz časopisa: “Doktor u kući” , autora prof. dr. Višnja Škerk, infektolog,
Klinika za infektivne bolesti, Zagreb
Nerazjašnjeni, polugodišnji umor koji uništava fizičku i psihičku snagu oboljelog ne može se otkriti liječničkim pregledom. Otkriva se samo “prateća četvorka” – bolno ždrijelo, otečeni zglobovi te povećani limfni čvorovi i temperatura. Gotovo 25 posto oboljelih zbog iscrpljenosti nisu sposobni za posao već miruju u krevetu. Iako se odmaraju, osjećaj iscrpljenosti se ne smanjuje
Tko može reći da ne voli proljeće. Malo je onih koje dulji i topli sunčani dani te probuđena priroda ostavljaju ravnodušnima.
Većina se euforično baca u potragu za novom životnom energijom i uzbudljivim događajima. Tek poneki priznaju da strahuju od “proljetnog umora”.
Iako službena medicina ne zna za takvu boljku, većina onih u ozbiljnijim godinama odmah će pomisliti na umorne i teške noge, “slabe” ruke, “mutan osjećaj” u glavi, jako lupanje srca, nesanicu… sve odreda poznate “užase” akutnog umora. A oni su samo kratkotrajna i blijeda slika muka s kojima se pate oni koji su neprekidno umorni i nikako se ne mogu dovoljno odmoriti za i najmanji fizički napor.
Pojavi li se osoba s takvim tegobama kod liječnika, bez obzira je li na pragu proljeće ili neko drugo godišnje doba, on će posumnjati na sindrom kroničnog umora ili kronične iscrpljenosti, koji je pod različitim nazivima poznat u literaturi više od 100 godina.
Nekada se nazivao “febricula”, neurastenia, “sindrom iritabilnog srca”, a i danas se u različitim zemljama za njega koriste različiti nazivi – od kroničnog umora, sindroma imune disfunkcije, postinfektivnog umora do postvirusnog umora.
Slabo pamćenje
Glavni simptom je nerazjašnjen, uporan umor koji traje više od 6 mjeseci…
Zbog niza različitih simptoma, otežanog dijagnosticiranja te pogubnog učinka kronične iscrpljenosti, američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti oformio je prije 15 godina grupu stručnjaka za proučavanje sindroma kroničnog umora i izradu dijagnostičkih kriterija koji su objavljeni godinu dana kasnije, 1988.
U liječničkim ordinacijama ubrzo se pokazalo da su ti kriteriji nepotpuni i nejasni pa je 1994. godine napravljena konačna i danas važeća definicija.
Glavni simptom kroničnog umora je nerazjašnjen, uporan umor koji traje najmanje 6 mjeseci i uzrokuje znatno smanjenje fizičkih, umnih, psihičkih te društvenih aktivnosti.
Taj umor nije posljedica nekog posebnog napora niti se znatno smanjuje odmaranjem, već se radi o novonastalom umoru za kojeg oboljeli najčešće “zna” kada je nastao, obično nakon neke infekcije.
Uz dugotrajani umor pojavljuju se barem četiri ili više simptoma, koji također traju najmanje 6 mjeseci, a niti jedan od njih nije prethodio pojavi umora. To mogu biti slabljenje kratkoročnog pamćenja i koncentracije u tolikoj mjeri da znatno utječu na obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
Tu su zatim grlobolja, povišena tjelesna temperatura, osjetljivi vratni ili pazušni limfni čvorovi, bol u mišićima, upala zgloba bez otoka, osjećaja boli i crvenila, glavobolja drugačije prirode ili jačine od uobičajene, iscrpljenost nakon napora koja traje više od 24 sata te neoporavak snom.
Prevrtljivi simptomi
Simptomi ponekad mogu biti toliko jaki da uzrokuju potpune nesposobnost obavljanja pa i najmanje fizičke ili psihičke aktivnosti.
Iako su simptomi kroničnog umora dobro poznati, sva dosadašnja istraživanja nisu otkrila kako nastaje. Poznato je da pojavljivanju pridonose genetski i psihološki uzročnici, razne infekcije te dulja izloženost djelovanju otrovnih tvari, a da stres ubrzava pojavljivanje kronične iscrpljenosti.
Pretpostavlja se da poremećaj u radu različitih organa i sustava, naprimjer obrambenog, mišićno-koštanog, živčanog te srčano-žilnog, također mogu utjecati na nastanak dugotrajnog umora. Simptomi sindroma kroničnog umora mogu nastati naglo ili postupno, bez nekog posebnog povoda, nisu uvijek iste težine, a njihova se jačina može razlikovati ovisno o godišnjem dobu.
Ponekad su tako jaki da mogu dovesti do teške mentalne i fizičke iscrpljenosti, pa oboljeli nije sposoban za posao već miruje u krevetu. Iako se odmara njegova iscrpljenost se ne smanjuje i svaka fizička aktivnost samo dodatno pojačava osjećaj iscrpljenosti. Prema podacima, s takvim se simptomima muči gotovo četvrtina oboljelih.
Liječničkim pregledom ne se može naći niti dokazati dugotrajni umor, ali se zato kod oboljelih često nađu upala ždrijela i zglobova, povišena tjelesna temperatura te povećani limfni čvorovi. Uz poremećaj koncentracije i pamćenja, bolesnici se često žale na poremećaj sna.
Učestali su i psihijatrijski poremećaji poput depresije i anksioznosti. U tom slučaju treba razlučiti jesu li oni prethodili kroničnom umoru ili su njegovi simptomi.
Važan je osjećaj
Kako ne postoji klinički znak niti laboratorijski test kojim se dokazuje sindrom kroničnog umora, bolest se dijagnosticira prema subjektivnim tegobama bolesnika te isključivanjem drugih bolesti koje prate slični simptomi.
Oboljeli treba napraviti osnovne laboratorijske pretrage koje uključuju kompletnu krvnu sliku, sedimentaciju eritrocita, alaninaminotransferazu, serumske proteine (albumini i globulini), alkalnu fosfatazu, kreatinin, tiroidni stimulirajući hormon, kalcij, fosfor, elektrolite, glukozu te pretrage urina.
Ovisno o anamnezi te o općem zdravstvenom stanju, oboljelog se upućuje i na specifične laboratorijske pretrage.
Rezultati općih i specifičnih pretraga pokazat će koje su bolesti ili stanja mogle voditi pojavi kroničnog umora. To mogu biti infektivne bolesti (Epstein-Barrov virusna infekcija, hepatitis B i C, AIDS), autoimune bolesti (multipla skleroza, reumatoidni artritis), maligne (limfomi) te hematološke bolesti (anemija).
Zatim to mogu biti srčano-žilne bolesti (tihi infarkt srčanog mišića), bubrežne (kronična bubrežna insuficijencija) te bolesti jetre (ciroza jetre), pa poremećaji žlijezda s unutarnjim izlučivanjem (šećerna bolest, hipotireoza, hipertireoza), metabolički poremećaji (hipokalcemija, hiperkalcemija), poremećaji dišnog sustava i spavanja, pa trudnoća, terapija kortikosteroidima i sedativima, kemoterapija, psihički poremećaji i drugo.
Naspavati se
Sindrom kroničnog umora liječi se uklanjanjem ili smanjenjem simptoma te poboljšanjem općeg zdravstvenog stanja bolesnika.
Kada se bolest dijagnosticira oboljelog treba upoznati s njegovim zdravstvenim stanjem i mogućnostima liječenja. Često se u terapiji koristi psihijatrijsko liječenje uz davanje antidepresiva i anksiolitika, a prepisuju se i vitamini, minerali, analgetici.
Posebna se pažnja posvećuje regulaciji sna. Pokazalo se da liječenje ovih bolesnika mora biti individualno. Ono je izuzetno zahtjevno, vremenski nepredvidivo, a učinak se ne može objektivno izmjeriti ni dokazati.
Kronični umor: intervju s strokovnjakom
Sindrom kroničnog umora: osebna izkušnja bolnice
